• Lana Krištofić

(Ne)osviješteno stanje prirode u meni i koliko sam cvjetova propustila (ne)gledanjem

Updated: Jan 30



Poput džepne zapitanosti, činom davanja svjetlosti a raspadanjem sjena, u dah moje zemlje ponovno je zijevnulo ljeto. – Iz osobnih bilješki


Septembar me, kao i mnoge, asocira na početke. Potaknuta na donošenje novih odluka, mijenjam beskorisne rutine, razmatram prioritete i općenito unosim nešto novo u svakodnevicu. Osobni se napredak primjećuje u koracima kojima je dozvoljen ritam autentičnosti.


Pripremila sam jutarnju kavu. U svrhu poticanja nadahnuća (i dovršavanja ciklusa ideja), posegla sam za bilježnicom. U istu zapisujem riječi onih autora koji mi u određenom trenutku zapnu za oko. Ovu naviku pažljivo njegujem od djetinjstva.


Čitajući redove Ralpha Walda Emersona (1803– 1882), američkog esejista, pjesnika (Ralph Waldo Emerson: https://www.britannica.com/biography/Ralph-Waldo-Emerson), intuicija mi je zatitrala poput žarulje koja titra tik pred puknuće. Misli su mi ponovno zastale nad citatom:


„Many eyes go through the meadow, but few see the flowers in it.”


Koliko volim promišljanja nad ovime! I osjećaje koji nastaju nakon čitanja pojedinih Emersonovih segmenata. Naprosto, to su riječi koje prodiru u postojeće dimenzije, a formiraju i nove. Dozivaju me, a ja uranjam dobrovoljno, samosvjesno i besramno – ne bih li izazvala spoznaje pa ih upila kao što koža upija ljekovita ulja. Čovjek, kojemu priroda (p)ostaje dijelom života, pronalazi protuotrov za sve otrove svijeta.


Nedvojbeno je za reći kako u moru Emersonovih rečenica s jednostavnošću isplivavaju mentalne slike na koje se je vrlo lako navući. Odjednom kao da se otkriva posve drugi svijet, jer sve se čini kao nikad viđeno. A nikad viđeno postaje nešto najljepše ikad viđeno.


Njegova opservacijska magija priopćavanja o svakodnevici može poslužiti početnom točkom osobnog putovanja u nepoznato te postati značajnom niti vodiljom. Djela mu, a iz kojih su tijekom godina izdvojeni mnogobrojni citati, pričaju univerzalnim jezikom. Ujedno, to su djela koja dotiču više od jednog pravca gledanja i razgranata su poput divovskog, lišćem bujnog drveta. Briljantna slojevitost vidljivoga i nevidljivoga.


Kao ljubiteljici prirode, neophodno mi je kontinuirano osvještavanje – kako sebe same tako i svijeta oko sebe. Osvještavanje postižem zaustavljanjem, promatranjem, osluškivanjem te vježbanjem bivanja u sadašnjem trenutku. Dodirujem drveće, koru, lišće, cvijeće, tlo, kamenje – sve prema čemu (na svom istraživačkom putu) osjetim unutarnji zov, povezanost i jaku energiju.


Produljujem se u mislima za nepotrebna prisvajanja. Brojim zvijezde koje nisu osvijetljene; mirim se s njihovom olujom. Gradska noć nije za mene. Nikada nije ni bila. Topli beton, rasvjeta, … Zvuk udaljenih automobila iznova me podsjeća na bunt. Koliko sam se puta odbila sresti – ne sjećam se – i svaka noć dolazi mi kao teret. Brojim zvijezde koje nisu nimalo osvijetljene, palim cigaretu. Vjetar me jedva dodiruje. – Iz osobnih bilješki


Nedavni odlasci na livade, uz rubove šume koju tek imam za istražiti, moj su privremeni izvor promišljanja o životu. S obzirom na to da preferiram tišinu i mir – neophodne sastavnice za vrijeme rada i rasta u prirodi – nerijetko odabirem osamu i odmak. Potreban mi je podražaj iz unutarnjeg svijeta. Na takav način oslobađam nakupljenu zagušenost nastalu poradi življenja u gradu. To je moj ritam za održavanje psihičkog i fizičkog stanja: moj odaziv onoj koja jesam i načinu na koji funkcioniram kao individualistica. Spajam oslanjanje na logiku i vodstvo intuicijom u jedno.


Slušajući pjevove ptica u ljetna predvečerja, poželjela sam postati jednom od njih. Gledajući prema mjestu zalaska sunca, a koje je dobrano uronilo u krošnje te ostavilo obrise koloritnih igara na nebu, poželjela sam biti purpur. Moje su se oči, potrebnim sklapanjem, razbudile. Moje je postojanje, potrebnim udisajem mirisa prirode, živnulo. Jesam li primijetila cvijet? Ili je cvijet primijetio mene? – Iz osobnih bilješki


Zatvorila sam bilježnicu s citatima te ispila posljednje gutljaje kave. Ljetu se dani približavaju kraju. Postepeno osjećam promjene u zraku. Svjetlost je vidljivo kraća. Navlače se kardigani, ispijaju se čajevi, a krajolik se mijenja ispred očiju kao što se i sama mijenjam ispred svojih. Svakodnevno. Nezaustavljivo. Prirodno. Idealno je vrijeme za pozdraviti jesen.




Foto: Privatna arhiva

174 views0 comments

Recent Posts

See All