Poezija: Amar Velagić

1.

Pogled nježnosti putovao je nepreglednim visinama nedosanjanih Amorovih vrhova. Magla uznemirava nosnice, zimska magija otvara čajanku za zaljubljene. Prah svile kroji pokrivač strasti, ljudskom rodu biva skriven, tajnovit. Večeras će zvijezde plesati u tvoje ime.

2. Dlanove je umivala mutnim kapljicama koje su padale sa lica umornih listova jeseni.

Ruke su bivale obojene svemirom. Vjerovala je prirodi. Nevjerni oktobar zaspao je u nemirnom zagrljaju zlatokose čekajući novo nevidljivo praskozorje.

3.

Ulicama lutaju

nečujni pogledi

mačaka koji

prate uglaslu

sjenku

posljednjeg čovjeka

mrtve večeri.

Dovraga, stepenik.

Nestali dio mosta

ispod kojeg

talasa rijeka

sudbine

šapuće baladu,

nečujnu, stidljivu.

Noć bježi

u sivilo.

Iz maglovitog ugla,

posljednjeg čovjeka

doziva promukli glas.

Zrak kida

neprestane udisaje

uplašenosti.

Misli plutaju

prošlošću

ispod nezasitog

Hadovog čamca

koji putuje

na još jedno

nepovratno

odredište.

Foto: Privatna arhiva