• Fenix

Poezija: Emsada Ćedić

Updated: Jan 30


Emsada Ćedić, rođena je 18.07.1993. u Tuzli. Njene pesme su do sada objavljenje u 3 zbirke: Luka osjećaja, Rukopisi 43, Carpe Diem.


,,Obožavam pisati poeziju, slikati na platnu i provoditi vrijeme sama."



VREMEPLOV


Naselit ću se opet u trošenu kuću mog djetinjstva. Sastavljat ću iznova i iznova slagalicu ovog već izgubljenog života. Ovaj put, zvat ću se Elpis imat ću plave kovrdže, rumene obraze, nasmiješenog psa kojem ću dati ime Frojd. Obećavam, ovaj put vezat ću se za njega više nego za ljude. Bit ću mudra i znati razliku između smrti i života, samoće i usamljenosti. Neću se više gubiti negdje između, niti se tražiti u krajnostima. Čitat ću knjige, i nadam se zavoljeti Bukowskog. Pisat ću poemu, ovaj put i nekim drugim ljudima. Voljet ću život jako i strastveno pokazivati emocije prije svega sebi, pa onda drugima. Govoriti otvoreno i sa stavom pred strašnim, a i onim velikim ljudima. Veselit ću se sitnicama, liječiti dušu naninim gorkim travama i toplim iskrenim zagrljajima. Upoznat ću opet tebe. Malo više nasmijanog, malo više različitog. Svirat ćemo bluz I sa djecom skakati po lokvama. A onda kada postanemo prazni, odselit ćemo se na Tibet meditirati i upotpunjavati se.

Jednom, kad se opet naselim u trošenu kuću mog djetinjstva.


IZGUBIŠ SE


Izgubiš se u prolazu, između neba i zemlje, između jučer i sad.

Izgubiš se.

Moliš da nikada ne budeš kao ostali. Hraniš poniznost, sram, skromnost jer nekad si čuo da su to odlike dobrog čovjeka. Vjeruješ, jer se osjećaš fantastično kada učiniš nekome dobro, nahraniš psa na ulici, nasmiješiš se prolazniku.

Odrasteš, promijeniš okolinu, upoznaš različite ljude, stavove i razmišljanja.

U glavi odjekuje ne vjeruj, ne vjeruj nikome.

Trgaš se iz tog osjećaja, govoriš sebi prilagodi se, oslobodi se.

Danas si tu sutra možda ne. Zastaneš, pomisliš dovraga sve, ideš protiv sebe. Družiš se, vjeruješ, podržavaš, voliš. Onda zastaneš, vrijeme prolazi više nisi isti, ličiš na kolege, drugove, drugarice isto razmišljaš, isto se uklapaš.

Oni te vole. Grle te. Smiju ti se.

Kasnije ogovaraju, spletkare, mrze. Oni nisu tu kada ih trebaš.

Kažeš sebi život ide dalje, a sve ti stalo.

Razgovaraš sa ljudima a nikoga ne doživljavaš, uklapaš se, ogovaraš, hraniš nezasitni ego, liječiš komplekse a ne kažeš ni hvala, nikome osim sebi.

Izgubiš se, tražiš se. Nemaš mira, lutaš, čas bi da si nastavnica biologije, čas Frida Kahlo. Postaješ depresivan, ispituješ se, vraćaš se unazad dvadeset godina, majka te miluje po glavi, priča ti o poštenju, skromnosti. Budiš se.

Ni majke više nema, a sve si manje pošten, sve si manje skroman.

Boli.

A nisi više isti, nikad nećeš biti.

Izgubio si se negdje između. Između jučer i sad. A danas si tu, sutra možda ne.



Fotografija: Privatna arhiva

238 views1 comment

Recent Posts

See All