• Fenix

Poezija: Lana Krištofić

Updated: Sep 22, 2021

Lana Krištofić je rođena 15. 07. 1990. u Čakovcu, Hrvatska. Kao dete, naginjala je kreiranju sopstvenih svetova pretočenih u crteže i reči. Takav oblik izražavanja doprineo je njenom internom rastu i kontinuiranom proširenju njene dinamične znatiželje za samospoznajom.

Pisanjem se bavi od 2006., a najviše se posvećuje poeziji. Mogućnost ekspresije predstavlja srž njenog postojanja. To je sloboda u kojoj zamišlja, spaja i izgrađuje nespojivo. Vodi se intuicijom, emocijama i snovima, pa su joj hobiji, osim pisanja, fotografisanje, crtanje i slikanje – sve u svrhu oslobađanja kreativnosti, energije i izražavanja unutrašnjeg bića.


Lana Krištofić

Smatra da je pisanje put koji otvara usta duše, te stoga ono oslobađa zatvorene delove čoveka. Takođe za nju je pisanje spremnost na slobodu, odvažnost, ogoljenost i hrabrost da se dopre do samoga sebe. Vodi se mišlju da svaki čovek ima neotkrivene kapacitete i podstiče svaki oblik izražavanja, ohrabrujući ljude na oslobađanje kroz umetničko stvaralaštvo.



POTRES TIJELA, PRETRES DUŠE


Ako sam ptica

u tvom srcu –

raspjevana

zimska pjesma.


Ako sam ptica.

u tom dahu –

lisičjem krznu

otpisan spas.

Plućima mi

buja lišće – topla zemlja

ispod kože.


Potres tijela,

pretres duše,

nage riječi –

vučji zov.


U MENI


u meni je kaos riječ tajne i svijet i početak i svršetak i pustinja i med u meni su plač i smrt demon i dama i svjetlo i tama i ptice let



ARTISTICO


Iskrenje produženih riječi dovoljno zaokrenutih

da k a p lj u

nad š a p a t o m pa nestaju

(pre)staju postojati u vodi izobličenoj do pola koljena

Uzdižem se iznad postojanja

razlijevajući potrebe

i smještam se

p j e s n o l i k o

u gdjegod

se

znam

No zglob

mi

škljoca

nesuglasno

̶ neosporivo

Ruka tek ima za dotaknuti dno


GRLENA


Sveta točka uzvišenosti

il' potisnuto mjesto

izbavljenja

Moje grlo je poput igličastih listova smreke koja

gleda o zemlju

mučeći

i zna

da je

odmjeravanje

zimska mladost nesretnih

A kad gledam o tlo

ne čujem ništa

ponoćno

il' pomoćno

moćno

il' svevišnje

(prema kraju nespremnog bivanja)

jer misli oblikuju riječi

a moje su

ipak

pogrdne

nepravednije

ličnost nepca

materijal za rezbarenje


OSTRUŽI ME S KOŽE OVOGA SVIJETA


Tvoreći razliku nad razdvojenim tijelom

nenadmašna sam u ponavljanju

a produženim rezovima

madež boli

pa

kapljem

oznojena kratkovidnim seansama

za dvije tisuće i petnaest

prisega

umočenih u urok

Odvajam se

u ritualnim vodama

Odstranjujem nepotrebne nutrine

Horizontalno sam ispružena

kostima obgrljena

Na usnama mi

zemlje prah

počiva


MAGMATIZIRANO


Neizvjesna proricanja u krvotocima vremena

̶ odjenuta lica, trnje u prsima

Nišanim tijelo

predano

vodi

pa ga premještam

na bok;

na rub tuzemnog zastranjenja

A pljujem divlje

nesputano

m a g m a t i z i r a n o

̶ pljujem štujući trideset Tihih oceana

I utapam se

uzdižem

dišem

Potres u meni

ženskoga je

roda


PREOBRAŽAJ

Porozna snaga ispljunuta jezika i jedno umiljato lice ženke kameleonke, dva. Kuda kada me se penje? Odakle dokle god me sastavlja trup? Meni je mene, da kucam živa. Činim sve, drhtim preobražaj.




Foto: Privatna arhiva

62 views0 comments

Recent Posts

See All