Poezija: Maid Čorbić

Maid Čorbić je mladi pesnik, rođen 21. 11. 1999. godine. Živi u Tuzli, Bosni i Hercegovini, bavi se grafičkim i web dizajnom, dok svoje slobodno vreme posvećuje poeziji i pisanoj reči. Ljubav prema ovom vidu kreativnog stvaralaštva rodila se još u osnovnoj školi, tokom časova BHS jezika i književnosti na kojima su profesori prepoznali njegov entuzijazam i podsticali razvijanje njegovog talenta putem konkursnih takmičenja u svojoj zemlji i inostranstvu. Aktivno učestvuje u pesničkom životu, osvaja nagrade i mnoga njegova dela su zastupljena u antologijama i kulturno-umetničim časopisima. Najznačajnija publikacija do sada je od ,,Nove Svjetlosti“ u Sarajevu, koja objavljuje njegovo stvaralaštvo u zajedničkoj antologiji na području Balkana, a nagrada koja zauzima posebno mesto je bronzana povelja koju je osvojio ove godine u ciklusima KNS-a u Sarajevu, za ciklus poezija koje imaju bodovanu skalu.

Maid Čorbić

Imali smo priliku da stupimo u kontakt sa mladim piscem koji je rado odgovorio na naša pitanja i ukazao nam veliko zadovoljstvo da objavimo tri njegove najnovije pesme.

Šta Vas motiviše da stvarate i istrajavate na ovom putu?

Najviše što me motiviše i pokreće da stvaram bilo kakav pisani trag jeste realnost od koje danas bežimo, i ljubav koja je nažalost postala usiljena, zato što se prave vrednosti ne razumeju.

Zašto Vam je važno da se izrazite najpre kroz pisanu reč?

Jako mi je važno da se izrazim kroz pisani trag, jer je bitna poruka koja se predočava auditorijumu. Te i shvatanje sveta koje živi u mnogobrojnim lažima.

Ko Vam je svo ovo vreme najveća podrška?

Najveća podrška u stvaranju reči jesu najpre moji roditelji, a i najbolji prijatelji.

Šta biste poručili mladim ljudima koji se bave pisanjem?

Mladim osobama mogu poručiti da nikada ne odustaju od svog cilja, jer je važno da u životu uvek rade ono što vole. Ne treba da se boje neuspeha i kritika, jer one utiču da se pisana reč proširi na mnoge segmente, pa čak i svetske.

U nastavku vam predstavljamo tri nove pesme Maida Čorbića:

MEHANIZAM KULTIVACIJE

Ne mogu ljudi više vjerovati jedni u druge kao prije

Ako nikada nisu bili voljeni na ispravan način

Znaju oni koji pad preživješe kako je kada ostaneš sam

Jer između laži i istine mi smo raspoređeni sramno

Na samo dva Polaroida; jedan je Sjever, drugi Zapad

I nosi vjetar sve pred sobom bez imalo savjesti

Jer tišina krije svu tajnu koja se krije negdje

Tik ispod mehanizma kultivacije, pokrova ljudskosti

Gdje za malo časti se prodaje duša nevidljiva

Gdje za malo poštovanja daje se svoje tijelo živuće

U nadanju da bude od ljubavi sačinjeno koja je traumatizirana

Zato što nikada nitko nas neće voljeti tim očima čistoće

Kao što smo voljeli nekada u životu samo jednu osobu

Koju smo idealizirali u našoj percepciji

Što uvijek ima neke fantastične odlive po platnima slikara

Vješto bojeći praznine koje se nalaze na flis papiru

Jer uvijek sve što je lijepo, tako kratko nažalost i traje

Da često pomislimo kome smo svoje vrijeme to davali?

Mehanizam kultivacije je sve ono što nas umiruje

Barem tako mnogo kažu, ali vjeruj da nas tako obmanjuju

Jer važno je samo da budeš u dnu duše srećna osoba

I sve je na kraju tako prolazno postalo danas

Da ne postoji određeni termin kada će nas neko zavoljeti

Samo zato što smo drugačiji možda od nekih drugih osoba

I nije važno kako se ti zoveš, a kako prezivaš

Važno je da živiš samo od danas do sutra

Znajući za neka bolja vremena i sumorna jutra

Što odiše proljetnim ljepotama rajskog cvijeća

I ljubav zamiriše ulicom koja je često vrvjela od ljudi

A danas ostala samo praznina, uspomena koja blijedi

Ne možemo birati sudbinu kakva će nam se dogoditi

Ali zato možemo da volimo sve oko sebe nesebično

Na taj način da više razumijemo nečije probleme

A ne da od njih bježimo kao đavo od svetog Krsta

Spasitelja svih naših dešavanja, uplovljeni u morsku luku

Pod nebeskim plavetnim morem, stagnira nam životnost

Jer bez dovoljno truda, ne postoji ni rezultat

Voljeti ćemo jednoga dana nekoga odabranoga sigurno

Tražiti ćemo sve da ne budemo otuđeni od realizma

Ali važno je samo biti na kraju srećan istinski

Srećan, jer ništa nije važnije od ljubavi iskrene!

OPSTRUKCIJA LJUBAVI

Deklaraciju o ljubavi potpisujemo pred matičarem vješto

Svojim potpisima, svojim sudbonosnim avetom DA

I da srećni budemo i dalje još godina stotinu i više

Jer ljubav pobjeđuje svako zlo na svijetu ovom'!

Prolazno je sve u životu, prolazno je zaljubljivanje čak

Ali pravi izazov je imati nekoga uz sebe čitav život

Jer može neko da nam se dopadne samo na osnovu izgleda

Koji svakako će da zaslijepi razum koji opominje za greške

Život jeste sačinjen od dobrote, ali i od samoga zla

U ovome vijeku, najvažnije jeste da vjerujemo samo sebi

Zato što obično će da nas nadmudre druge strane

Svojim lažnim dekretima, ali ne treba odustati od snova

I kada je teško i sve brige u životu te muče

Zapamti da najvažnija je ljubav u životu

Ako si mlad, ti nemoj da očajavaš za neke stvari

Jer sve je prolazno na kraju krajeva,

Ljudi će sazrijeti jednoga dana

I sve promijeniti kod sebe i shvatiti razmjere greške

Vrijeme čini sve da nas na kraju odvede na neke nove puteve

I trebamo da dijelimo osjećanja jedni ka drugima istančane

Zato što je to jedan i jedini najispravniji put

Za vezanu opstrukciju ljubavi!

Obdukciju možda možemo izvršiti za neke sitnice

Ali ne možemo da trčimo za nekim osobama

Ako nismo značajni na kraju krajeva, djela dokazuju sve

Kome značimo, a kome smo samo riječ na papiru!

Lagati možemo samo sebe da smo proživljeni

Jer sve što je lijepo - kratko traje

Zato treba da uživamo u svim čarima epohe života

Jer ipak, opstrukcija ljubavi je novi početak

Nečega neodređenoga.

Nevidljivoga. Pod mikroskopom vidljiva!

KVAMPERFEKTNO NESVRŠENI

U auditorijumu se proglašavamo da smo i dalje savršeni

Po komadima smo svakako kvamperfektno nesvršeni čin

Postoje izbori koje utiču na nas i naše ponašanje

Koje nas mogu odrediti skoro za čitavoga života

I da, često se s godinama kajemo za sve što radimo

Dozivali druge ljude u pomoć, a njih nema na vidiku

I intrigantnost je psihologija koja će da čini mnogo toga

Da se od nekih grešaka može na vrijeme spasiti

Vjerujući sebi dovodimo u stanje čistilište emotivnosti

Poriv za oproštaj tražimo manje, više cijenimo 'nutrinu

Koja nas uči svakim danom šta je vrijednost, a šta materijalnost

Kvamperfektno nesvršeni čin smo, stidimo se prošlosti smaragdne

Ali i dalje smo zakočeni između vremena realizma

Koja je odavno blijeda i slijepa, pomalo i blijeda i lijena

Sijeda i prolazi brzo kao hijena, a ona nema svoga imena

I pripitomljeni smo postali nekim beznačajnim likovima

Što smatramo ih nekim svojim hrabrim idolima

Gdje samo presuđuje jedna međa, što radi ljudima iza leđa

I to je pored svega najveća greška, jer to se ne zove sreća?

Vertigo i dalje osjećamo, iako zemljotres nastao još nije

Voljeli bismo da je sve kao prije godine dvije

Da ljudi se vole međusobno i svoje probleme ostave pred sobom

Jer ipak kleti se Bogom najveći je porok i nagli skok, jer

Ipak ubiti će nas na kraju taj siloviti grom

Koji uništiti će naš skladni i slatki dom

I stvoriti bol u tom srcu skrivenom'

Kvamperfektno nesvršeni, nesavršena smo živa bića

Gdje za oproštaj tražimo mnogo više od dva pića

I tako se stvaraju neke nove stvari za ček bez pokrića

Akteri u komadima pozornice, pričamo razne glupe viceve

I kreiramo jedni drugima besmislene smicalice

Što dovodi osmijehe na ta malena, sitna lica ipak !?

Pričati možemo o svemu ovome još stotinu puta

Jer najbolje su stvari koje se napišu upravo sa druma

I nastati će još jedna kolera ili pak crna kuga

Gdje izgubiti ćemo najboljeg druga iz imaginarnoga kruga

A smatrati ćemo do sutra da je ta osoba bila budala

Jer ako je žensko, ona se nažalost udala i sebe dala

A ako je muško, njega hvaliti će uz mnogo truda

U auditorijumu se proglašavamo da smo još savršeni

Po komadima smo kvamperfektno nesvršeni čin!

Foto: Privatna arhiva